Razmišljam. Sjedim u polumračnoj sobi i razmišljam. Posljednji dani za mene su bili teški. Zašto? Iskreno, pojma nemam. PMS valjda. Da, bit će da je to. I fakultet, i roditelji i njihovo prokleto stakleno zvono. Iskreno, ni s prijateljima mi nije najbolje. Ma kakvim prijateljima? Nema prijatelja danas, bar ne pravih. Okej, ponovno se bacam u depresiju, moram prestati. Moram iskreno napomenuti da zaista ne znam kuda će me ovaj post odvesti. Uglavnom imam razrađenu temu i prije nego počnem pisati. Ali sada to nije tako. Dobro, uglavnom, htjela sam opisati proteklih par dana uključujući i ovaj. Postala sam nestrpljiva i netrpeljiva prema svojoj okolini. Samo sam se željela maknuti od svih. Jedina osoba koja me smirila je moj Gospodar. Da, Gospodar. Kako to lijepo zvuči. Danas se osjećam submisivnije nego ikada prije. Zašto? Ne znam. I napaljena sam proteklih dana užasno. To je bilo vjerojatno zato što, otkako smo prestali s ‘treningom’, Gospodar mi nije dao dozvolu da ga napalim, a ni on nije pokušavao napaliti mene. Iskreno? Zabrinulo me to. Prvo što sam pomislila je to da me ne želi. Obzirom da zaista nisam mogla šutjeti koliko god to pokušavala, usred najobičnijeg razgovora sasvim neočekivano sam ga upitala:
„Da li me želite?“ – Ni sama ne mogu opisati koju sam samo nervozu osjećala dok sam čekala odgovor.
„Neću ti odgovoriti na to pitanje.“ – Opet je imao kontrolu. To me i zbunjivalo i palilo i stvaralo mi nervozu. Znao je to i znam da me je razumio. Ja sam samo netko tko nikada prije nije bio u ovakvom odnosu. Jasno je bilo da sam ponekad bila zbunjena odgovorom koji bih dobila. „Ali očekivao sam ovo pitanje kad – tad, znao sam da ćeš pomisliti da te ne želim ako te neko vrijeme ne budem napaljivao.“ – Rekao mi je, pa nastavio, „Ali ne brini, maštam ja o tebi jako puno. Kako te šamaram, čupam, mučim, zapišavam…“ – Mislim da ne moram govoriti kako su mi trnci proželi cijelo tijelo.
Kako me je samo znao umiriti. Kontrolirao me je. Ima veliku moć nad mnom. Jesam li sigurna da to želim? Jesam, poprilično sam sigurna da jesam. Ali hej, tko bi rekao… Ja, koja sam bila apsolutno sigurna da sam potpuna gospodarica svome tijelu i sama sebi – sada se podčinjavam. To je promjena. Ogromna promjena. Bila sam ponosna na sebe. Izgleda da ipak postoji muškarac koji je uspio ono što neki prije njega nisu mogli ni sanjati.
Realno gledano, ja sam derište. Iako za četiri mjeseca punim devetnaest godina, bilo je dana kada sam se ponašala kao da imam dvanaest. I trebala mi je kontrola, iako to zaista teško priznajem. Nisam vjerovala da postoji osoba koja me je mogla prizemljiti. Roditelji iako su pokušavali imati moć nada mnom nisu ju imali. (iako misle da ju imaju i dan danas). Nekim djelom su i oni ‘krivi’ za to što sam se ponašala kao drolja prije nego sam upoznala Gospodara. Nisam znala da li da se naljutim ili da se zahvalim na takvom pristupu. Da me nisu držali pod staklenim zvonom od početka puberteta, sada vjerojatno ne bih osjećala potrebu proturječiti im, postati drolja, ali to… to znači da se Gospodar i ja ne bi nikada susreli. Bar ne u ovim okolnostima. (I vjerojatno ne bi znali da su naše seksualne želje ‘slične’)
Danas se osjećam submisivno, jebežljivo, napaljeno… ne znam. Puna sam inspiracije, želje za nečim novim. Ovo, inače ne bih smjela reći Gospodaru jer sam gotovo sigurna da bi ga to napalilo, a pravilo je bilo jasno: Ne smijem ga napaljivati bez dozvole. No dobro, za pisanje nisam ograničena, nema pravila (bar zasad), moj je blog. Sada sam se sjetila, jučer ujutro upisao mi je prvu kaznu nakon prestanka treninga. Sama sam si kriva jer nisam razmišljala. Rekla sam mu da bi mu htjela popušiti, a to ga je napalilo. Više se nisam mogla suzdržati, samo je izletjelo iz mene. Dogodi se, nije bilo namjerno, zaista, ali eto. Jedino što mi je bilo bitno, što sam znala, vidjela i osjećala je to da me moj Gospodar zaista voli i trudi se na svaki mogući način to i pokazati i dokazati.
U Njegovoj sobi 